3 osnovne razlike između Brazilske džiudžice i drugih borilačkih vještina

3 osnovne razlike između Brazilske džiudžice i drugih borilačkih vještina

Za BJJEE napisao Bil Džons (Bill Jones), crni pojas BJJ profesora Pedra Sauera (Pedro Sauer), vlasnika i glavnog instruktora “Top Levem Martial Arts” koji se nalazi u Kujahoga Fols (Cuyahoga Falls), Ohajo. Više informacija o Bilu i Top Level Martial Arts na http://toplevelmartialarts.com

Jedno od najčešćih pitanja koje mi kao instruktoru postavljaju je, “Kako se to Džiudžicu razlikuje od Karatea/Taekvonda/Kikboksa…i sl?”. Pošto takva pitanja dobijam često, objedinio sam odgovore u tri, po mom viđenju, osnovne razlike Grejsi Džiudžice i drugih borilačkih vještina.

1. Rad po dubini

Skoro svaka borilačka vještina sadrži udaračke tehnike, grapling/bacanja, i odbrane od oružja. Ta karakteristika je zajednička Karate, Tekvondo i Grejsi Džiudžicu. Razlika je u tome koliko je istaknut određeni tip tehnike. U nekim vještinama ćete najveći dio vremena udarati, u drugima raditi odbrane od oružja… U BJJ najveći dio vremena rade se odbrane od udaraca i oružja korišćenjem bacanja i grapling tehnika. U stvari, mi provodimo najveći dio vremena vježbajući fine detalje grapling tehnika koje omogućuju manjoj osobi da kontroliše i porazi daleko većeg protivnika.

Osnivači Grejsi Džiudžice, Karlos i Helio Grejsi, nisu bili krupni ljudi i morali su razviti metod za upotrebu Džiudžice uz korištenje poluga kako bi nadvladali snažnije i agresivnije protivnike.

2. Primjena

Druga razlika između ostalih borilačkih vještina i Grejsi džiudžicu je sama primjena vještine i njenih tehnika. Mnoge borilačke vještine potenciraju uvježbavanje udaračkih tehnika kao glavnog sistema odbrane, a grapling je izbačen i primjenjuje se samo ukoliko vas protivnik uhvati. Ovakva situacije je postoji jer se u mnogim udaračkim vještinama vjeruje u “Pobjedu jednim udarcem”! Smatra se da će vas vježbanje udaraca učiniti toliko dobrim da ćete nokautirati ljude samo sa nekoliko jakih udaraca.
Na drugoj strani u BJJ udarci se koriste kao sredstvo za ometanje kako bi se protivniku skratila distanca i izvršilo bacanje ili dovođenje na zemlju gdje se primjenjuju gušenja ili poluge na zglobove. Ovakav koncept je rezultat razumjevanja realnosti i stvarnog života gdje su nokauti sa jednim udarcem veoma rijetki, tako da je oslanjane na njih loša navika. Grapling je na drugoj strani praktično nemoguće izbjeći uz defanzivnu primjenu. Bilo da je u pitanju borba između dvoje ljudi, ili neka druga vrsta agresivnog napada, grapling je uviejk dio akcije. Razumjevanjem graplinga možete izbjeći jake udarce i poraziti čak i najagresivnije protivnike.

3. Trening

Vjerovatno najveća razlika između Grejsi džiudžice i drugih borilačkih vještina je metod i pristup treningu. Kada radite druge borilačke vještine provešćete veliki dio vremena uvježbavajući sami, udarajući vazduh sa jednog kraja sale na drugi. Velika količina vremena troši se na različite forme (kate) koje se na isti način uvježbavaju, udarajući vazduh! Ovakav način vježbanja, osim što je dobar za balans i neke vidove izdržljivosti, vas u stvari ne uči NIŠTA o tome kako se tehnika ustvari primjenjuje. Čak i sparing sa jednim korakom (prvi radi napad drugi odbranu) ne doprinosi u smislu stvarne primjene. U većini slučajeva to je jedno veliko gubljenje vremena. Zašto ići na trening i gubiti većinu svog vremena uvježbavajući stvari koje možete jednom naučiti i kasnije uvježbavati praktično samostalno?
Većina borilačkih sportova praktikuje sparinge sa malo ili nimalo kontakta. To znači da oni nemaju pojma šta će se desiti kada su u kontaktu sa realnim protivnikom i kada su prinuđeni da se brane. Ukoliko gledate Boks, MMa, Kikboks i Muai Tai uvidjeli ste da veliki broj ljudi mogu podnjeti mnogo udaraca i neće biti nokautirani od jednog ili dva udarca. Često ovi mečevi traju i 10, 15 minuta i opet niko ne bude nokautiran. Zbog toga mi ne smatramo da je udaranje najbolja opcija.
U Džiudžicu, je trening skoro uvijek sa partnerom. Na ovaj način vaše vrijeme u treningu je optimizovano. Provodite svoje vrijeme u razvijanju tajminga i refleksa koji će omogućiti da tehnike koje radite funkcionišu u realnim situacijama. Vježbate sa drugim čovjekom koji vas pokušava zaustaviti u izvođenju vaših tehnika.

Očigledna prednost ovakve metode treninga jeste da svaki vježbač zna za sigurno da će njegove tehnike raditi za njega kada bude potrebno.

Da rezimiramo na kraju, dubina vježbanja, primjena tehnika i metoda treninga, postavlja Džiudžicu daleko iznad drugih borilačkih vještina ukoliko gledamo na duge staze. Svakako, da dobar udarac u glavu nogom ili rukom može nokautirati protivnika, ali ovo najčešće nije slučaj. U prenesenom značenju to je isto kao da koristite pištolj koji nekada puca a nekada ne, što suštinski nema smisla. Džiudžicu, daleko više od drugih borilačkih vještina, donosiće (i donosila je) konzistentne i praktične rezultate. I to je suštinski razdvaja od drugih borilačkih vještina.

Preuzeto i prevedeno sa BJJEE.COM